Ostali sadržaji

Riječke šetnice

Astronomski centar Rijeka jedna je od postaja prve dionice Riječkih šetnica, koja se proteže od Plumbuma do Trsata. Upravo je Astronomski centar Rijeka, sa čije se terase pruža prekrasan pogled na čitav Kvarner i riječko zaleđe, najatraktivniji dio prve dionice Riječkih šetnica. Kratka stanka na šetnji bit će višestruko nagrađena – možete pogledati film u planetariju, gledati zvijezde, popiti kavu na panoramskoj terasi ili pak prošetati parkom Sv. križa i posjetiti ranobaroknu crkvicu.

Početak Šetnica, odnosno prva dionica, dužine 11.5 km, kreće od Plumbuma, preko Donje i Gornje Vežice, Svetog križa i Strmice do Trsata, a staze tj. poddionice nose prepoznatljive nazive autohtonog primorskog raslinja, Staza bora i vrijeska (Donja Vežica - Gornja Vežica), Staza klena i sljeza, (Gornja Vežica - Sveti Križ), Staza jasena i šipka, (Sveti Križ - Sveta Ana), Staza hrasta i kadulje (Sveta Ana - Strmica – Trsat).

Šetnice su osmišljene u svrhu rekreacije, pogodne su za edukaciju, upoznavanje s florom i učenje snalaženju u prostoru te će dopuniti turističku ponudu Rijeke.

Više o projektu Riječke šetnice

Zanimljivosti u okruženju Astronomskog centra Rijeka

Astronomski centar Rijeka je okružen zelenilom – parkom s prirodnom submediteranskom vegetacijom, a kroz park odnosno šumu vodi staza do crkvice Sv. Križa. Na južnoj strani brda Sv. Križ pronađeno je više ulomaka koji svjedoče o stalnom korištenju gradine u razdoblju od prapovijesti i antike, što Sv. Križ čini najstarijim arheološkim lokalitetom u Rijeci. Park je 2006. godine proglašen kulturnim dobrom RH.

Rijeka – pogled sa vidikovca ispred zvjezdarnice

Primorsko-goranska županija prostire se na površini od 3590 km2 i prema popisu stanovnika iz 2001. godine ima 304.410 stanovnika. Grad Rijeka sjedište je Primorsko-goranske županije sa 147.817 stanovnika i treći je po veličini u Hrvatskoj. Smješten je na obali Kvarnerskog zaljeva, najsjevernijeg djela Jadranskog mora. Na ovom se mjestu Mediteran najdublje uvukao u europski kontinent i najviše se približio zemljama Srednje Europe. Smještaj na obali Mediterana i u središnjem dijelu sjevernog umjerenog pojasa (4521' s.g.š. i 1426' i.g.d.) omogućuje ugodnu mediteransku klimu s toplim ljetima i razmjerno blagim zimama. Srednja temperatura u srpnju je 23C, u siječnju 5,2 C, dok je srednja godišnja temperatura 13,8C. Planinski okvir nad Kvarnerom, od Učke preko goranskih planina do Velebita, tvori impresivnu sliku koja zadivljuje osobito prilazu Rijeci s morske strane. Za Rijeku se kaže da je "grad muzej", koji u sjeni čeličnih brodova čuva spomeničko blago neprocjenjive vrijednosti. Kao malo koji grad na svijetu Rijeka u svom imenu nosi obilježje vode. Presijeca je Rječina, krška rijeka koja grad opskrbljuje zdravom pitkom vodom. Izvire u neposrednom zaleđu i nakon 17 km utječe u more u samom centru grada.

Riječke zanimljivosti

Rijeka je grad s najviše baroknih oltara na istočnoj obali Jadrana.

U Rijeci je 1833. godine proradio prvi parni stroj u jugoistočnoj Europi.
U kaštelu na Trsatu 1843. godine osnovan je prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj.
U Rijeci je 1866. godine konstruiran i proizveden prvi torpedo u svijetu.
Na riječkoj je Trgovačkoj akademiji u 19. stoljeću prof. Peter Salcher prvi put fotografirao let puščanog zrna.
U Riječkoj je bolnici 1911. godine prvi put izvršena sterilizacija kirurških instrumenata jodnom tinkturom.
Simbol Rijeke je Morčić, dio tradicionalnog ženskog pučkog nakita – poprsje crnog čovjeka s turbanom na glavi utkanog u naušnice, ukrasne igle, prstenje i drugi nakit.

Podvežica – Sveta Ana

Vežičko naselje Sveta Ana nekada je bilo veliko imanje, koje se protezalo od Kaline do Karolinske ceste. Na imanje se ulazilo kroz velika vrata koja su se nalazila na mjestu današnjeg pješačkog mosta, nad kojim je bio luk s latinskim natpisom "Benedicte montes et colles Domino, benedictae universa germinantia in terra Domino!" – "Hvalite Gospoda gore i brijezi, neka hvali Gospoda sve što raste na zemlji!". Posjed je pripadao obitelji Diminić, a zatim ga je kupila obitelj Zandonat u čijem je vlasništvu bio od 1713. do 1819. godine, nakon čega se zvao Zandonatovo ili Gospodstvo. Na njemu je izgrađena kapelica Svete Ane od koje je ostao samo sačuvan svetičin kip postavljen kasnije na pročelje obiteljske kuće Rahelić, jedne od najstarijih kuća tog dijela Vežice. Štovana od starine, Sveta Ana postala je zaštitnica gornjovežičke Župe.

Gornja Vežica

Toponim Vežica još nije onomastički razriješen. Na mjestu današnjeg naselja Gornja Vežica u prošlosti se nalazilo nekoliko manjih naselja: Marčevo selo, Paškvani, Bobovo. Naselje Podvežica imalo je sve odlike sela. Kamene jednokatnice u kojima se u stambeni prostor na prvom katu dolazilo stepenicama izvana, dok se ispod volte, skoda ili skadanja, nalazila štala. Gradsko naselje Gornja Vežica mlado je naselje. Prvi veliki stambeni nizovi izgrađeni su 1970. godine, nazvani "kineski zid" zbog svog izgleda. Iste je godine izgrađena i moderna Osnovna škola Gornja Vežica.

Draga – pogled s hrpta brijega

Naselje Draga smjestilo se ispod brda Rebar na rubu doline o kojem govori sam toponim Draga (prema draga). Kroz naselje prolazi pruga Rijeka – Zagreb izgrađena 1873. godine i trasa stare Karolinške ceste.

Brdo Sv. Križ

Brdo Sveti Križ uzvisina je eliptičnog oblika, čija je duljina osi u smjeru istok – zapad 850 m, a u smjeru sjever – jug 100 m. Površina brda je 8,5 hektara. Srednja godišnja temperatura je 13,6 C, krajnje vrijednosti ovog prosjeka su od -9C do +37C. Relativna vlažnost je od 65 do 75% veća ujutro nego navečer. U prosjeku na ovo područje padne 1720l/m2 oborina pa tako godišnje ima 60 – 70 kišnih dana. Insolacija (osunčanost) je 2000 sati godišnje ili približno 83 dana. Za vedra vremena, posebno nakon bure, s brda Sveti Križ pruža se prekrasan vidik na Riječki zaljev, otoke Cres i Krk, Učku te prigradska naselja u zapadnom dijelu grada. Prema istoku pogled je ograničen brdima Rebar i Solin. Prije izgradnje kapelice Svetog Križa brdo se zvalo Vežica, što objašnjava staro ime Podvežica i novije Gornja Vežica.

Crkvica Sv. Križa

Na mjestu nekadašnjeg glavnog obrambenog bedema gradine, o čijem postojanju svjedoče hrpe kamenja na obje padine brijega, nalazi se crkvica Svetog Križa koju Vežičani nazivaju i kapelicom. U ispravi od 1670. godine spominje se kapela Svetog Križa riječima: "Sveti Križ nad Vezichu".

Ne zna se točno kada je crkvica izgrađena, no povijesni zapisi otkrivaju kako se 1607. godine za nju nabavila nova slika, a 1666. godine spominju se imena nekolicine mještana koji daruju crkvicu.

Iako u puku postoji predaja kako su crkvicu gradili Grci, što bi ukazivalo na njenu starost, kao činjenice svjedoče uklesana godina 1667. na prozoru crkvice te 1670. godina koja se može pročitati na svijećnjaku. Mještani su često hodočastili crkvicu u nesreći i potrebi, a 1724. godine u njoj je položen zavjet zbog kolere u Rijeci.

Na zvonu kapele bio je natpis "Z.D. Ton. Batista 1634.", što znači da je zvono salio ljevač imenom Ivan Krstitelj. Za vrijeme Prvog svjetskog rata zvono je skinuto i uporabljeno za lijevanje oružja.

Kako je crkva s vremenom propadala, a predstavlja svojevrsni povijesni spomenik, pokrenuta je inicijativa za njezinom obnovom, koju su dogovorili i pokrenuli mons. Burić, mons. Pavlišić i župnik Donje Vežice mons. Popović. Obnova je povjerena arhitektu Zdenku Sili i započela je 1976. godine. Arhitektu Sili pomagali su majstori Josip Matković s Podvežice, Anton Rončević s Krimeje i Grga Komadina s Gornje Vežice. Uspostavljanjem župe Sveta Ana 2002. godine, u nedostatku drugog sakralnog objekta na Gornjoj Vežici, kapela se povremeno koristi za liturgijske službe vezane uz pojedine blagdane (Uzvišenje Svetog Križa, Tijelovo, Križni put). Popravljena je fasada, električni vodovi i krov kapelice. Crkva Sv. Križa bogata je poviješću i svojevrsni je biser istoimenoga brda.

Prapovijesna gradina na Svetom Križu

U životu gradine na Svetom Križu važnu ulogu imale su, s jedne strane dolina Drage, a s druge uvala Martinšćica. Na obje strane postoje trajni izvori i obradivo tlo, a zaštićena luka mogla je imati važnu ulogu u pomorskim aktivnostima Liburna koji su nastanjivali ovo područje. Plato gradine, u središnje dijelu, širok oko trideset metara, prati s južne strane nešto niže položena terasa široka mjestimice dvadesetak metara, dok se ispod sjevernog ruba platoa nalazi nekoliko manjih odvojenih terasastih proširenja. Na istočnoj strani plato se sužava i strmo spušta u dolinu Draškog potoka, koji odvaja Sveti Križ od susjedne gradine na brdu Solin iznad Kostrene. Na rubovima platoa i terasa upadljivi su slojevi "crne zemlje", tzv. kulturnog sloja koji nam svjedoči o kontinuiranom boravku ljudi i njihovim aktivnostima.

Na južnoj terasi brda Sv. Križ, povoljnoj za naseljavanje, najsunčanijoj i zaštićenoj od vjetrova, pronađeno je više ulomaka koji svjedoče o stalnom korištenju gradine u razdoblju od prapovijesti i antike.

U dvorištu obiteljske kuće, na površini u zemljanom iskopu, pronađen je mali kip poznate Rimske vučice. Laboratorij Arheološkog instituta u Zagrebu ustanovio je kako se radi o antičkoj skulpturi, vrlo rijetkoj i vrlo malo poznatoj muzejskim zbirkama na našim prostorima. Vučica je nakon konzervacije u Zagrebu vraćena je u Pomorski i povijesni muzej hrvatskog primorja Rijeka. Uz prapovijesnu keramiku, nađen je i veliki broj ulomaka antičke – rimske keramike. Nađeni ulomci pripadaju dijelovima rimskih amfora, a pripadaju kasnorepublikanskom tipu. Proizvedenu su oko ušća rijeke Pad tijekom 1. i 2. st. pr. Kr., prije konačnog pripojenja našeg dijela jadranskog priobalja Rimskom carstvu.

Na brdu Sv. Križ pronađena je pločica od pečene gline. Iako najkraći nalaz glagoljice, ova pločica spada među najvrjednije glagoljaške napise pronađene na širem riječkom području. Na krhotini su očuvana svega četiri čitka slova "jat", "s", "a" i "e", no iz njih nije moguće utvrditi cjelovit sadržaj štiva čijeg su dijela. Posebnost nalaza je u tome što se po prvi puta glagoljica nalazi na pločici od pečene gline. Prema starosti oblika slova, može se ustvrditi da napis potječe s kraja 13. stoljeća, što ga svrstava u najstarije dosad pronađene glagoljične napise na kopnenom području između Plomina i Senja.

Pločica od pečene gline s glagoljičnim natpisom pronađena je na brdu Sveti Križ 1. prosinca 2004. godine kada je grupa učenika pod vodstvom nastavnice Maje Crnić bila u terenskom obilasku lokaliteta gradine na Svetom Križu. U grupi su bili učenici petih i šestih razreda OŠ Gornja Vežica koji pohađaju izvannastavne aktivnosti povijesti (arheologija).

Sveti Križ najstariji je arheološki lokalitet u Rijeci, a od ožujka 2006. godine, preventivno je zaštićen kao kulturno dobro Republike Hrvatske.

Vojno uporište na Svetom Križu

Tijekom Drugog svjetskog rata okupacijska vojna sila uočila je značenje brda Sveti Križ kao važnost strateške točke, pa je ovaj lokalitet pretvorila u vojno uporište. Na zapadnom dijelu brijega talijanska je vojska izgradila snažnu utvrdu s nastambama za vojnu posadu i do nje prilaznu cestu. Danas je na mjestu vojne utvrde uređen Astronomski centar Rijeka.

Talijanska je vojska na istočnom dijelu brijega, na području nekadašnje prapovijesne građevine, na obje padine izgradila velike betonske bunkere, a ispod platoa mrežu podzemnih rovova odnosno tunela s nekoliko ulaza na obje strane. Do glavnog ulaza u tunele, pri vrhu južne padine izgrađena je prethodno spomenuta prilazna cesta.

Unutar stjenovitog grebena na istočnome kraju, iskopana je jama koja omogućava silazak u podzemno tunelsko sklonište. Na vrhu krajnjeg istočnog dijela sjeverne padine, pruža se pedeset metara dug suhozid, dok se uz njega nalaze temelji manje suhozidne građevine, koja je vjerojatno bila sklonište za vojnu posadu.

Pretpostavlja se da su izgradnjom raznih vojnih objekata na vršnom platou bili uklonjeni svi tragovi nekadašnjeg prapovijesnog naselja.

Vegetacija brda Sv. Križ

Astronomski centar Rijeka je okružen zelenilom – parkom s prirodnom submediteranskom vegetacijom, niskim drvećem i šikarom koju čini zajednica bijelog graba i hrasta medunca s nasadima crnog bora.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća ovaj je prostor pretežito činio kamenjar pa su provedene akcije pošumljavanja sa 5000 sadnica dvogodišnjeg crnog bora. Sadnice su se dobro prihvatile i danas čine šumu borova između kojih se razvila samonikla listopadna vegetacija koja je borovima zaštićena od vjetrova iz svih smjerova.

Zaravnjeni dio brda izložen je hladnim prodorima s planina i blagom utjecaju mora. Zbog toga je ovo područje vrlo bogato ljekovitim i aromatičnim biljem.

Krš, kras

Krš je specifičan reljef s posebnom, pretežno podzemnom cirkulacijom vode u propusnim stijenama vapnenca, dolomita i sadre. Krš nastaje otapanjem vapnenca vodom koja u sebi sadrži ugljični dioksid. Vapnenac jače i brže korodira ispod biljnog pokrova, gdje ima više humusa, jer se tu, zbog bioloških procesa, stvara ugljični dioksid koji je aktivniji u reakcijama od onog iz zraka, odnosno kišnice. Korozijom se pukotine u vapnencu proširuju i međusobno spajaju u mrežu podzemnih šupljina i kanala koji mjestimično sežu do velike dubine i ispod morske razine. Pri otapanju vapnenca ostaje i nešto netopljivih mineralnih tvari, u kojima prevladavaju oksidi metala koji zemlji daju crvenu boju – crvenica, crljenica. Voda koja protječe nagnutom površinom vapnenca stvara na njemu korozivne udubine ili škrape. Ljevkaste udubine, ponikve, nastale su proširivanjem površinskih pukotina, a mogu nastati i urušavanjem pokrova nad podzemnim šupljinama. Dio ponikava često je ravan, ispunjen zemljom, stoga se i koriste kao obradive površine u ovim predjelima. Površinski vodeni tijekovi, koji poniru u krškim pukotinama ili ponorima, zovu se ponornice. Krški prostor bogat je izvorima, vruljama i kraćim vodenim tijekovima važnim u opskrbi pitkom vodom.

Martinšćica – pogled s istočne strane brijega

Između gradskog predjela Pećine i Kostrene smjestila se dobro zaštićena uvala Martinšćica. Ime je dobila po kapelici Svetog Martina koja se tamo nalazila. U uvali je, u doba širenja riječke luke, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, bio lazaret u kojem su se raskuživali pomorci i roba prije ulaska u riječku luku. Tuda je prolazila obalna cesta Dorothea, koja je preko Pećina spajala Rijeku i Martinšćicu. Bogata izvorima i vodotocima, koji su u prošlosti okretali mlinska kola i bili važno izvorište pitke vode kojom su se opskrbljivala istočna gradska naselja, omiljeno kupalište Vežičana i Kostrenjana, Martinšćica je polovicom prošlog stoljeća pretvorena u brodogradilište.

(Izvori: Sušačka revija, Župa Svete Ane - Gornja Vežica, OŠ Gornja Vežica, Akademsko astronomsko društvo Rijeka)